Teško im je reći kada su se upoznali jer se zapravo znaju baš “cili život”. Svjedoči tomu i požutjela fotografija na kojoj je on drži za ručice i pomaže joj onako malenoj hodati. Kad je ona završila srednju medicinsku, zazvonila su svadbena zvona. Bilo je to prije 23 godine, kada se rodila i njihova Petra, danas studentica stočarstva i mljekarstva.
Kuća uz more
Brod ili koze? Između to dvoje morali su prije više od dva desetljeća odabrati od čega će živjeti u svom Žmanu na Dugom otoku. Odluka je pala. Koze. Iako je njihova kuća na korak od mora. – Stric je ima imanje, a nije ima dice pa me još k’o dečka zva’ da dođem s njin živit’. Drža je koze i ovce. I masline je ima’ – govori nam Nikica Žampera.
– A moji su se tradicionalno bavili pčelarstvom i maslinama – dodaje njegova supruga Katica.
Obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo Nikica Žampera danas ima stado s 90 grla plemenite njemačke šarene koze, koje drže na ispaši. Godišnje proizvedu oko tri tona ekokozjeg sira. Prvi su ekoproizvođači sira u županiji, a prvi su u Hrvatskoj dobili ekološki certifikat za maslinovo ulje kojeg imaju oko 700 litara na godinu. Uzgajaju ekološko povrće, zbog jaja i mesa drže i kokoši. Posljednjih godina uzgajaju i svinje, za pršut i pancetu. Sve što proizvedu uglavnom prodaju na kućnom pragu. Osim Petre, imaju sinove Josipa (20) i Marka (12). I sretni su. No, da bi stekli sve što danas imaju, morale su proći duge i mukotrpne godine, prepune odricanja, lupanja glavom o zid i razmišljanja da od svega odustanu. Srećom, nisu.
– Tribaš biti i tvrdoglav i uporan. A najpri to moraš volit – objašnjava Nikica.
A on i supruga su poljoprivredu baš voljeli.
– Najpri smo imali dvi-tri koze i tri ovce. Nekad je svaka kuća imala životinje – kaže Katica. Na početku zajedničkoga života Nikica je bio radio na brodu, za plaću od 150 nekadašnjih njemačkih maraka. Kad su kupili prve koze, svaku su platili po 600 maraka.
Bili su, ne kriju, bez novca. Podigli su kredit od 15.000 kuna, posuđivali, snalazili se kako su znali i umjeli da prežive.
– Zimi bismo se zaduživali, a liti vraćali. I tako – 15 godina! Znalo je oko Nove godine bit da nemamo ni za kruh – prisjeća se Katica.
Ostavljali su mlade koze, povećavali stado ženkama, a meso jaradi prodavali. Katica je u kuhinji pripremala kuhani sir s octom. Otokom se brzo pronio glas da je njezin sir vrhunske kvalitete, došlo je to i do turista koji su jedni druge upućivali do Žamperinih vrata. U vrijeme dok je mesu padala cijena, siru je rasla. Katica i Nikica su radili od jutra do sutra. Čim je prohodala, Petra je s majkom išla na pašu. Kad joj je bilo osam godina, s ocem je muzla koze.
Ustaju u pet do pet
Iste one godine, 2006., kad su dobili certifikat za ekomaslinovo ulje, kupili su i komad zemljišta, za siranu. Napravili su zgradu i kanili dići kredit. Ali, niti su imali dobiti niti je zemljište bilo gruntovno sređeno pa nisu mogli dobiti hipotekarni kredit. Zgrada je zjapila prazna. – Dvi godine kasnije zvala nas je Ana Grgas iz Savjetodavne službe. Dobili smo od županije 75 posto sredstava za siranu! Uložili smo ostatak i sad je naša sirana, vridna 350.000 kuna, opremljena svime što triba – govore Žampere pogledavajući na sat, pa svakih pola sata na smjenu ustaju i odlaze u nekoliko koraka udaljenu siranu okrenuti sir.
Katica i Nikica svako jutro ustaju pet do pet. Slijede mužnja i odlazak u polje. Nakon ručka u 14 sati odlaze na dvosatni počinak i za to vrijeme najmlađi Marko okreće sir. Popodne su opet na redu polje, ispaša, mužnja, pa posao u sirani, koji traje do 23 sata. Sutradan sve ispočetka.
– Na godišnji idemo po tri dana svake prestupne – kaže Katica.
Kad već zbog obveza ne mogu nikamo otputovati, opuštaju se na drugi način. Eto, Nikicu odmara – rad u povrtnjaku pa sadi krumpir, salatu, patlidžan, grah, lubenice... Oboje uživaju i u svojim ljubimcima – bušama Žuji i Mrkoj i teletu Milki. Tu su i kobila Lisa i ždrijebe Viski. – Ždrijebe samo gledan i divin mu se. Zbog svog smo hobija možda u minusu, al’ nešto čovik mora imat za dušu. Ja bi’ zato tila imat još patke i guske – kaže Katica Žampera, žena s čijeg lica nikada ne silazi osmijeh, pa ni kad trči za jarcem koji je preskočio dvije ograde i odjurio kozama.
>>Pogledajte HRT-ovu reportažu o OPG-u Nikice Žampera
>> Prodali su kafić i uložili u hobi od kojeg su stvorili posao života
>> Selo nije vjerovalo da među poljima mogu roditi jabuke
>> Na rodnom, u ratu opustjelom ognjištu, ostvarili su svoj san
>> Ostali su na cesti s dvoje djece i prihvatili se posla koji nisu znali
>> Salatu nisu znali ni složiti u gajbu, a sad uzgajaju 500 tona raznog povrća
Prekrasna prica! Svaka cast! Odlucila sam, upravo vasem OPG-u dat cu svoj glas. Nadam se da cu barem nesto od proizvoda uspjeti kupiti i probati. Nazalost u drzavi poput nase o pojedinim karakterno upitnim osobama vijesti su svakodnevno na sve strane, umjesto da se pise o pozitivnim primjerima poput ove obitelji. Sretno!