Uzmeš šestar, zabodeš ga u kartu i vidiš koje tvornice u krugu 60 kilometara od tebe mogu otkupiti ono što bi ti mogao proizvoditi. I počneš. Kupca ne smiješ guliti, nego napraviti održivu proizvodnju. Stvari su zapravo jednostavne i tako ih treba gledati. Ja sam dokaz da se može uspjeti – sažima poslovnu filozofiju 52-godišnji šumarski tehničar Marijo Puškarić iz Kaniške Ive nadomak Garešnici dok nam pokazuje svoje nepregledne njive sa širokim brazdama, koje svoj izgled mogu zahvaliti suvremenoj mehanizaciji koju ovaj poljoprivrednik ima.
Njegovi su traktori i radni strojevi opremljeni navigacijom, usjevi i tlo snimaju se dronom, doskora će na gospodarstvo stići i 400.000 eura vrijedna samohodna prskalica, napravio je Marijo i akumulacijsko jezero s kapacitetom 350.000 kubnih metara, iz kojeg se njive navodnjavanju, zbog čega je sagradio 8,5 kilometara vodovoda. Ove će godine sagraditi još 2,5 kilometara pa nijedan komadić zemlje koju obrađuje – a radi na 350 hektara – neće biti bez vode. Ta vrhunska tehnologija omogućava mu jednoliku obradu cijele površine, kvalitetu u poslovanju i prilagodbu modernom tržištu. Ove će godine proizvesti 6000 tona industrijskog krumpira za čips, 1500 tona crvenog luka, 250 tona češnjaka, 700 tona žitarica i uljarica te isto toliko cikorije, osnovnog sastojka Divke – zamjene za kavu.
Puškarić je ujedno jedini proizvođač cikorije u nas, a u logu njegova obrta svjetloplavi je cvijet ove biljke koju je počeo uzgajati prije trinaest godina i kojoj, kaže, duguje razvoj gospodarstva.
No, strojevi ne mogu u svemu zamijeniti ljude, naprimjer svaka glavica češnjaka – a u kilogram ih ide 15 – 20, mora proći kroz ruke jer se korijen reže škarama i uklanja vanjska lupina. U svojem obrtu Puškarić ima 13 stalno zaposlenih radnika, ove će ih godine zaposliti još pet, dogodine isto toliko. Tijekom sezone radova zapošljava povremene radnike. Prije kalendarskog početka ljeta bit će adaptirana zgrada koju je kupio u Garešnici, tu će biti skladište, pakirnica i sjedište poljoprivrednog obrta Agro Puškarić. Ta je investicija “teška” 16 milijuna kuna, a Puškarić očekuje da će dobiti za potporu 7,5 milijuna kuna kroz Mjeru 4.1.1 – ulaganje u fizičku imovinu. Bit će to prvi put da je ostvario pravo na sredstva iz fondova EU. U prizemlju zgrade uređuje se i kuhinja za zaposlenike. Sada njegovi radnici imaju dva obroka dnevno – gablec oko 10 sati i kuhani objed oko 15 sati, u polju. U situacijama kad su radovi tijekom kojih je komplicirano organizirati dopremu hrane, radno vrijeme je šest sati, a gazda plaća kao da je odrađeno osam. Puškarićevi zaposlenici imaju plaću veću od prosječne u cijelom kraju, dobivaju i uskrsnicu i božićnicu.
– Ako hoćeš imati radnike, moraš ih platiti. Nadam se da će se ta društvena nepravda, po kojoj su najmanje plaćeni oni koji najviše rade, biti ispravljena jer je puno ljudi otišlo u inozemstvo. Ja bih volio da u svojem selu osiguram posao za dvadesetak kuća – govori.
Mario je s poljoprivredom počeo prije malo više od 20 godina na četiri hektara obiteljske zemlje. U tetinu dvorištu bila je “baza” za njegove strojeve. Zatim je u zakup uzeo 30 hektara državne zemlje pa još 50, u prvih se deset godina poljoprivrede u polju najeo mesnih doručaka i konzervi ribe, odricao se, pomalo trpio i postigao cilj.
– Sretan sam – kaže.
Kad se poljoprivredna proizvodnja počela zahuktavati, dao je otkaz u Hrvatskim šumama, na radnom mjestu lugara. Prije šesnaest godina zaposlio je prvog radnika, a prije godinu i pol k njemu je “prešla” i supruga Lidija, dotad učiteljica razredne nastave.
– Bio sam joj prije ponudio posao, odbila je, a onda me jednog dana pitala vrijedi li još ta moja ponuda. Sad joj više ne moram objašnjavati zašto me nekad po cijele dane nema doma, sve joj je jasno – smije se Puškarić.
Lidija je zadužena za narudžbe, isporuke, administraciju... Marijo je stručnjak u zaštiti usjeva, a s obzirom na to da zbog stjecanja novih znanja putuje po inozemstvu, upisao je tečaj engleskog jezika. Sin Filip, student prve godine na Agronomskom fakultetu u Zagrebu, operativno vodi proizvodnju, pa i kad je na studiju. Lidija i Marijo roditelji su Eme koja završava srednju farmaceutsku, Tene, učenice osmog razreda, i Klare koja ide u reći razred. Budu li htjele, i za njih će biti posla u Kaniškoj Ivi.
