Poljoprivreda, i to ona otočka na kojoj su teži uvjeti gospodarenja, od malena mu je u krvi. Ipak je “poša u svit”, pa u Splitu završio srednju matematičku školu i krenuo put Zagreba, na studij agronomije. Školovanje je morao prekinuti jer su jedno za drugim na put bez povratka otišli njegovi roditelji, ostavivši mu u nasljeđe stado ovaca o kojem je odmah valjalo preuzeti brigu. Od te 1994. godine pa do danas Velimir Mratinić nije se, kao što mnogi jesu, predomislio i odustao od poljoprivrede. I danas na svom rodnom otoku Visu ima stado od šezdesetak rasplodnih ovaca, 250 stabala smokava, sadi nešto povrća i pravi rakiju koja mu treba za spravljanje autohtonog proizvoda s ovog otoka – pogače od smokava – viškog hiba.
Pomažu mu supruga Vesna, 14-godišnja kći Marija, a uskoro će rukave zasukati i tri godine mlađi sin Ivan. Kad naraste, obitelji će se u poslu zacijelo pridružiti i danas dvoipolgodišnja Ana. Viški hib, kojeg Mratinići proizvode već devet godina, priprema se od suhih smokava, komorača (ovdje ga zovu kormorač) i rakije, dobio je ekološki certifikat, spravlja se ručno.
Rade na zaštiti izvornosti
– Preko Udruge viški hib pokrenuli smo i postupak zaštite izvornosti, pa smo sada u potrazi za povijesnim dokazima o hibu – receptima, fotografijama... Ako uspijemo, bit će to velika stvar, ne samo za mene i moj obrt Brojne, nego za sve otočane. Samo, treba saditi još smokava – priča nam Mratinić dok koračamo kroz Cojno polje gdje je prije pet godina zasadio prvi ekonasad smokava na jadranskim otocima i gdje se danas nalazi njegovo stado koje čuva tornjakinja Astra. Ove će godine Mratinići imati prvu pravu berbu plodova sa svojih stabala, zasađenih na nešto manje od jednog hektara zemlje. Do sad su smokve za izradu hiba otkupljivali od sumještana.Za sadašnju količinu hiba koji proizvode prerađuju dvije do tri tone smokava godišnje.
– Jeste li znali da je Vis najveći proizvođač hiba na svijetu? Zato jer se jedino ovdje i pravi – kaže Velimir Mratinić. Nasade i proizvodnju kani proširiti.
Samo, iako je na Visu više od dvije tisuće hektara zapuštenog poljoprivrednoga zemljišta, teško je doći do zemlje – što zbog neriješenih imovinsko-pravnih odnosa, što zbog činjenice da za komadić obradivog tla oni koji imaju sređene papire traže po dvadesetak puta više novca no što bi njegova vrijednost bila na kopnu. A država je, kaže Mratinić, prespora u raspisivanju natječaja.
“Pogon” u Samogoru
Osim nasada, Velimir Mratinić ima sušaru za smokve i aromatično bilje te hladnjaču u prostoru nekoć najveće viške vojarne Samogor, koju je na korištenje dobio od grada. Isfinancirao ih je što kreditima kojih se, dodaje, na sreću riješio, što sredstvima Ministarstva poljoprivrede, koje je dobio za projekte. Do mehanizacije je došao kroz Udrugu strojni prsten, u kojoj je još nekolicina otočkih poljoprivrednika. Preko Udruge su nabavili mehanizaciju, tako da je svakome pripao drukčiji stroj, pa ukupno imaju sve što im je potrebno, uz obavezu da jedan drugome pomažu.
Za proširenje poslova ovaj 43-godišnji poljoprivrednik kani aplicirati za sredstva iz fondova u EU. U tome će mu uveliko pomoći zaposlenica Dora Šahini koja se na Vis preselila iz Osijeka.– Završila sam fakultet i na internetu potražila pojam “poljoprivreda na otocima”. To me je dovelo do Velimirove stranice www.brojne.com.hr, nazvala sam ga i evo me ovdje – priča 26-godišnja Slavonka. Pogodilo se da je taj dan kad se odlučila javiti bio pokladni utorak. Velimiru Mratiniću mobitel je zazvonio baš u trenutku kada ga je prijateljica šminkala za izlazak s ovećim, veselim društvom.
– Ja sam Dora Šahini iz Osijeka. Završila sam agroekonomiku na Poljoprivrednom fakultetu i želim raditi kod vas, u proizvodnji i plasmanu viškog hiba... – potekla je bujica riječi s kopna. S obzirom na to koji je dan u godini, Mratinić je bio uvjeren da se s njime netko šali, no ozbiljnim je glasom – koliko je uopće u takvoj situaciji mogao biti ozbiljan – kazao da je na važnom poslovnom sastanku i da će se čuti za koji dan.
Magistrica došla i ostala
– Završila sam fakultet sa 5,0, dobitnica sam rektorove nagrade, znam kako iskoristiti sredstva iz fondova EU – nije se dala smesti mlada magistrica, pitajući Mratinića na koji mu e-mail može poslati svoj životopis. Sad više nije ni važno koji je dan Velimir pročitao pristiglu elektroničku poštu, uglavnom s Dorom je dogovorio susret u Zagrebu, ali na sastanak nije mogao doći pa ju je pozvao na Vis. Došla je. I ostala.
– Mogla sam, ali nisam željela, raditi za veliku korporaciju jer budućnost hrvatske poljoprivrede nije u njima. Oni ne poštuju autohtonost. Vjerujem da perspektivu imaju mali poljoprivrednici – kaže Dora Šahini.
Uvjerena je kao i Velimir Mratinić da turistička ponuda na Jadranu bez poljoprivrede nema izgleda za opstanak. Zato se oboje vesele skorašnjim mjerama ruralnog razvoja, koje će provoditi Ministarstvo poljoprivrede za sufinanciranje gotovo svih sfera u malim sredinama – od poljoprivrede do turizma.
>>Ostale OPG priče čitajte ovdje
eko-hrana je precijenjena