Na ulazu u Gromaču, seoce u Dubrovačkom primorju u kojemu završavaju i cesta i Hrvatska, a s druge je strane Spasova brda Republika Srpska, fotografija je dviju nasmiješenih djevojčica u narodnim nošnjama.
To su sestre Kate i Nike, snimljene prije nekoliko godina, nekako u vrijeme kada su njihovi roditelji Željka i Željko Laptalo u tome seocu dvadesetak minuta vožnje udaljenom od Dubrovnika doslovno iz pepela podignuli seljačko domaćinstvo. U ratu uništenu dva i pol stoljeća staru kamenu kuću i imanje Željka i Željko uspjeli su uz pomoć sitnih kredita i otplata na rate i obnoviti i lijepo urediti pa danas proizvode sa svog obiteljskog gospodarstva – od pršuta, povrća, maslinova ulja, rakija i vina do dubrovačkih slastica poput arancina, pandišpanja, rozate... - poslužuju gostima koji ondje dolaze iz svih krajeva svijeta.
Otvarajući vrata komina – nekoć središnjega mjesta svih događanja, u kojemu se jelo, pilo i zabavljalo – u kojem društvo pravi kobasice, suše se pršuti i meso i pod pekama raznih veličina peku meso i kruh – Željka Laptalo iz stvarnosti nas uvodi u neka prošla vremena. Pripovijeda kako se na guvnu što se nalazi pokraj komina – okrugloj površini popločenoj kamenim pločama – mlatilo žito, bilo ručno bilo da su po njemu u krug hodali tovari. – Bilo je to mjesto kruha i igara. Nedjeljom i blagdanom mladi su tu balali lindžo, ovdi su se rađale prve simpatije, faćkanja... Ispod kuće bila je kamena konoba, nasuprot nje pojat (staja) i tor. - Ovo je patrijarhalna sredina u kojoj je svak tija imati muško dite kojem bi sve ostavija, inače bi se kuća gasila. A u Željkovoj familiji dvi generacije nije bilo muški pa je baba Mare sve ostavila ćeri Kati, a ona kad se udala za Željkova oca nije prešla k njemu na selo nego su živjeli u braku, ali svaki na svome, da ova kuća ne propadne. U 44. godini je rodila moga muža i dala mu ime Željko jer je bio jako željen. Majci u čast, Željko je kuću nazvao vila Kate, a sobe se zovu Mare, Kate i Nike, u čast ženama na kojima su počivala i počivat će sva četiri kantuna – u dahu izgovara Željka, od 2000. udana za Laptala.
Kupili su supružnici stan u Mokošici i ondje bili neko vrijeme dok Željku jedna žena nije pitala bi li htjela u Gromači primati goste. Nije tad bilo ni konobe ni komina već je u sobicu veliku desetak kvadrata stavila staru trpezu za šestero, na prozore zavjese od jute, ubacila još poneki detalj i Laptalovi su bili spremni za “turizam”. - Počeli smo baš s ničega, al ja sam mislila da treba probat, a Željko je bio protiv. U prvoj grupi gostiju najavilo mi se njih desetero, a za našu trpezu stane šest! Pomislila sam - što ću sad? Željko je ubacija betonske blokove i daske, ja sam to uredila i na kraju je sve bilo slatko i lijepo. Tražila sam da mi na zidu napravi police, za prodavat. Pita me a što ću to prodavat kad ničeg nemamo. Ćeri su bile još male i ja san brzo ogulila etikete s bočica njihova soka, ukrasila ih, u nji rastočila rakije... Još ko malu baba me naučila plesti, govoreć da sve triba radit. Ubadala me igla, govorila san joj da mi to ne triba, da ću si nać bogataša... A baba je rekla da moram i da ako mi to jednoga dana ne bude hrana, da će mi bit hvala. Izvukla sam pune kufere pletenja i stavila na policu – govori 46-godišnja Željka.
Od prvih gostiju Laptalovi su dobili pohvale. Njihovi počeci poklopili su se sa Željkovim otkazom. Bili su došli dani kad ih je Željkin ručni rad hranio... Smišljali su što će, nije bilo novca za kvalitetna ljepila pa bi s bočica otpadale školjke... Željka je obilazila turističke agencije, govorila bi im da bi primala goste na objed u Gromači, u agencijama su saslušali, no kad bi došli vidjeti kamo bi to slali ljude, odmahivali su glavom misleći da je luda. Za to vrijeme Željko je razrušene pojat i tor strpljivo uređivao, a kad bi netko nazvao kući i pitao za njega, kćeri su mjesecima govorile da je “tata u pojatu”. Danas je tu konoba u koju stane 50 osoba. Stolovi i klupe su od drveta, a kameni zidovi ukrašeni su fotografijama obitelji. Trinaest godina k Laptalovima dolaze američki umirovljenici u dobi od 60 do 100 godina. Ima tomu nekoliko godina kada je nekoj Amerikanki za oko zapela jedna od fotografija. – Ja ovakvu sliku imam u torbi – kazala je i izvadila je. Riječ po riječ i rasplelo se klupko – tri brata babe Kate bila su emigrirala u Kaliforniju, a kako su Željkove i mati i baka umrle mlade o tome se u obitelji i nije znalo.
– Ta Ivana ima 85 godina i ista je ka Željkova mati. Lani nam je dovela od sve Katine braće djecu, njih dvanaestero. Bilo nam je baš lijepo. Jedan se od njih sjetio kako mu je đed, kad bi se naljutio, govorio: buzdo jedan – kaže Željka. U toj su konobi američki rođaci Laptalovih imali prilike vidjeti suvenire koje Željka izrađuje, a među kojima su i ručno pengana jaja. - Jaja se ispušu, moja mati i sestra potroše ih u kuhinji, a ja ljusku najprije oslikam voskom, a onda kuvam u starinskim, crvenim bojama. Na mojim penganim jajima starinski su motivi, a karakteristično za takva jaja jest da je s obje strane identična slika dok se sa strane ispisuju poruke. Nekada, kad nije bilo mobitela i Facebooka, mlade cure su penganim jajima darivale simpatije i iz poruke je sve bilo jasno – kaže majstorica u spravljanju maneštre, kruha, slastica, suvenira...
Njezin je Željko meštar od peke, maslina, loze i vrta. Sve obrađuje i radi sam, na tržnici u Dubrovniku prodaje voće i povrće, a pomoć ima jedino u berbi 200 maslina i 800 panjeva loze. - Sad sam zadovoljan što Željka nije odustala – kaže dok njegova supruga u starome kamenom podrumu ispod kuće toči rozalin, liker iz starinske mirisave ruže čiji je grm odmah pokraj komina i guvna u kojemu se i danas zabala linđo, uza zvuke lijerice. U toj idili Gromače i pod krošnjom košćela i u konobi i u podrumu lako je moguće otploviti u neka prošla vremena kada je ovdje radila škola i kada je tu bilo više od stotinu stanovnika.
