Dvogodišnjoj Barbari najdraže su životinje krave, a njezina braća – četverogodišnji Šimun i godinu stariji Juraj – više vole koze. Kad malo bolje razmisle, svima su im baš zanimljive i ovce. Životinje će sigurno voljeti i njihova seka ili braco, svejedno je, uglavnom beba koja će uskoro doći na svijet.
Zagreb mu je puno dao
Kažu nam to razigrani mališani u stankama trke po prostranim ličkim pašnjacima na kojima pasu krave i koze i ovce koje uzgajaju njihovi roditelji Martina i Nikola Kolačević. U Kalinovači, malenom selu dvadesetak kilometara udaljenom od Gospića, 30-godišnji Martina i Nikola žive posljednjih sedam godina, otkako su se na djedovinu Kolačevića doselili po završetku Agronomskog fakulteta u Zagrebu, gdje su se i upoznali:
– Zagreb mi je puno dao. Pa tu sam upoznao Martinu – govori Nikola koji je odrastao u Gospiću, no svaki je vikend jurio djedu na selo.
Martina je iz okolice Križevaca, odrasla je u obitelji sa sedmero braće i isto toliko sestara, a polovina ih je, poput nje, fakultetski obrazovana. S Nikolom se odlučila skrasiti na selu. U početku su imali pedesetak ovaca i nekoliko koza, zatim su od njezine majke dobili dvije krave i tele.
– Ovce su moji imali oduvijek, a koze smo kupili – kaže Nikola.
Danas Kolačevići imaju 55 ovaca te isto toliko koza – alpskih, sanskih i križanki – te dvije krave i dvije junice. U svojoj mini sirani proizvode sir. Za preradu otkupljuju mlijeko s desetak gospodarstava iz sela. Godišnje je to oko 40.000 litara mlijeka, uglavnom kravljeg. Proizvode škripavac, polutvrdi kravlji sir, basu, jogurt i skutu, na godinu oko tri pol tone. Škripavac, basu i skutu prodaju po cijeni od 50 kuna za kilogram, polutvrdi je 80 kuna.
– Kada smo pomalo počeli siriti, odlučili smo da bismo se mogli time baviti – izgovara Martina objašnjavajući da se mlijeko za polutvrdi sir miješa oko 40 minuta na temperaturi od 39 stupnjeva.
Zatim se stavlja u kalupe, cijedi pet sati i svaki sat okreće. Nakon toga na redu je salamura u kojoj sir odleži dan, dan i pol, a zatim mjesec do dva zrije.
– Lani nismo muzli koze, imali smo više jarića, u konačnici smo manje dobili, ali manje smo i uložili – objašnjava Nikola.
Mladi bi supružnici – kažu nam – voljeli proširiti objekt za preradu mlijeka, da mogu lakše, praktičnije i ekonomčnije raditi.
– Voljeli bismo završiti halu i napraviti kušaonicu – kažu Martina i Nikola dok troje mališana pozorno sluša svaku riječ svojih roditelja.
Kolačevićima u poslu pomažu Nikolini roditelji Kata i Jure.
– Mi smo se nekako saživjeli sa selom i pola posla uopće ne doživljavam kao posao. Ustajemo se oko četiri, pet. Ali u svojoj smo kući, ne moramo letati okolo – govori Nikola.
Svjesni su Kolačevići da su sva lička sela pusta, pa tako i njihovo i da će njihov Juraj, kada bude išao u drugi razred, biti sam u razredu. S druge strane u školi koja se nalazi nasuprot njihove kuće sada je devetero đaka, najviše u posljednjih valjda 30 godina. Isto tako, ne mogu i ne moraju svi živjeti u gradovima. Oživi li ovdje turizam, njihov kraj, u kojem je priroda netaknuta, vjeruju Martina i Nikola, i te kako ima budućnosti. Od prošle godine njih dvoje imaju i 22 košnice pčela:
– Učimo se, bit će nešto – smije se Nikola.
Potpora grada
Njihovu je upornost i entuzijazam prepoznao i Grad Gospić novčano im pomogavši da barem djelomično ostvare svoje snove. Ti vrijedni mladi ljudi proizvođači su vrhunskih sireva za koje su, gdje god ih izložili, dobili priznanja i nagrade. Za njihove proizvode danas znaju mnogi, a kvalitetom su se dokazali i opstali na tržištu. Sve što proizvedu Kolačevići uspiju prodati, no svjesni su da se uvijek može i bolje i više. Valja im puno raditi, ali i pronaći vremena za sebe i svoje razigrane mališane.
