Imala je trinaest ljeta i posjetiteljima je na tečnom engleskom strpljivo objašnjavala kako je koji proizvod nastao, tko ga je napravio, čemu služi, kada se koje bilje bere... Ljudi su je pozorno slušali, zadivljeni njezinim vokabularom. A ona se zapravo igrala trgovine, jedne od svojih omiljenih igara. U stanci njezina izlaganja u malenu i s dušom opremljenu dućanu, u kojemu su se isprepletali mirisi lavande, ružmarina, origana, smilja i raznoga drugog bilja, s mirisima voća, maslina, ulja i sapuna, začuli se se koraci njezine majke. S njom je stigao i miris još tople marmelade od smokava:
– Evo, jesam li vam rekla da moja mama sama kuha – pobjedonosno je izgovorila djevojčica.
Drukčiji turizam na škoju
Zbila se ta zgoda prije šest godina u Korčuli, u trgovini Eko škoj, u prostoru gdje je nekoć bila – garaža. Te iste godine kada je Jelena Marović oduševljavala turiste svojim poznavanjem tradicije i običaja otoka, njezini roditelji Diana i Mijo otvorili su vrata svoga dućana. I tako se, nakon dva desetljeća života i rada u Zagrebu, obitelj Marović vratila u svoju mirisima i tradicijom bogatu Korčulu iz koje su oboje ponikli. Sve to vrijeme dok nisu bili na otoku, otok je bio u njima. Kad ti se more i maslina uvuku pod kožu i s njima se rodiš, povratak korijenima zapravo je očekivan, potvrđuju i njihova životna priča i trgovina koju su otvorili i kušaonica koju imaju u starome predjelu Žrnova – Barini – i nova koju će otvoriti u Dubrovici gdje će pokraj kamenih kućica iz starina uskoro napraviti još sedam takvih od po 30 četvornih metara, odnosno ekoselo.
Ponudit će tako svojim gostima jedan drukčiji turizam, onaj u kojemu će moći vidjeti endemske orhideje, u prirodi izrasle ljubičaste artičoke, divlje šparoge, sove ušare s rasponom krila dva metra... Onaj u kojemu će moći uživati u istinskoj i netaknutoj prirodi mirisna otoka. I uživati u ekološkim proizvodima koje Marovići prodaju pod brendom Eko škoj. Na svome škoju (otoku, op.a) Marovići su prvi registrirani ekološki proizvođači. Ekologija je, naglašavaju, zapravo njihov način života. Baš kao što je bio i njihovim starima.
Diana i Mijo podrijetlom su s Korčule, s koje su otišli 1994., jer on, ginekolog po struci, nije imao posla. Prva je stanica bio Umag gdje je Diana s njim radila kao medicinska sestra. Zatim su se preselili u Zagreb. Ali, kad god je to bilo moguće, vraćali su se svome pravom domu.
– More nas je vuklo – potvrđuju.
U Veloj Luci Diana je bila naslijedila stari maslinik, Mijo je u podjeli ostavštine svoje obitelji bratu prepustio kuću, u zamjenu za zemljište u Žrnovu. Bila je to prekretnica.
– Izabrao sam motiku i rad – kaže smijući se liječnik.
Sreća je što ništa nismo znali pa smo puno toga naučili od stručnjaka. Znala sam da ništa ne znam, a htjela sam učiti jer je to jako bitno
Dolazili su on i supruga kositi, čistiti maslinike, isprva rjeđe, a poslije sve češće. Sve dok se nisu dogovorili da će se vratiti kući.
Ljeto prije nego što su te 2007. registrirali obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo svoje su proizvode izlagali na pjaci. I shvatili da tržište traži ono što nude – vrhunsko maslinovo ulje, rakije, likere, marmelade, čajeve, ušećereno i svježe voće, povrće, mirisne sapune...
Krčili su Diana i Mijo makije i šume, sadili nove nasade, prenosili stara stabla maslina na nove parcele, otimali kršu zemlju...
– U mojoj obitelji peta je generacija maslinara. Prve je masline svojim žuljevitim rukama posadio moj pradjed Franko. A ja sam ljubav spram zemlje i tradicije naslijedila od bake Kate s kojom sam odrastala. Ona je bila najstarija od jedanaestero djece, nepismena. U školi je provela samo jedan dan. Ta moja baba, koju su zvali Tato, pokazala mi je svu ljepotu i jednostavnost, vodila me da mi pokaže gdje spava mali zec... Uvijek je između maslina, badema, smokava i rogača baba sadila bob, grašak... Bioraznolikost nam je bila normalna – s puno žara govori Diana Marović, vodeći nas do maslinika iznad Vele Luke koji je naslijedila, a potom je bio “okidač” za registriranje obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva.
Taj predio zovu Pri spilu jer je tu poviše maslinika Marovićevih, 130 metara ponad veloluške uvale Kale, pretpovijesno arheološko nalazište Vela spila, gdje se Diana kao djevojčica igrala. Ispod špilje teren je strm i teško pristupačan pa Mijo kaže kako tu može jedino GSS. Ali mogu i idu i Marovići – po masline, smokve, rogače... Nedaleko od toga drugi je njihov maslinik. Stabla su tu autohtonih sorti drobnice, lastovke, oblice, levantinke, orgule...
– Znate li na što ste sad stali? – pita Mijo Marović gotovo pri svakom koraku.
Jer između stabala maslina i po krševitom puteljku ovdje rastu smilje, kadulja, buhač, origano, komorač, gospina trava... I zato pri košnji Mijo mora jako paziti, kako bi sačuvao bilje koje će kasnije upotrijebiti u preradi.
Biodinamička poljoprivreda
Kada su oni započinjali svoju poljoprivrednu priču, otočani su bili skeptični. Nazivali su ih splitskim težacima, mnogi su vjerovali da će brzo odustati i čudili su se što krošnje maslina orezuju tako da ih mogu brati sa tla.
– Sreća je što ništa nismo znali jer smo puno toga naučili od stručnjaka. Život u Zagrebu mi je jako puno dao. Išla sam na tečaj biodinamike, učila o sjetvi i berbi po mjesečevu kalendaru... Znala sam kako ništa ne znam, a htjela sam učiti jer je to jako bitno. Išla sam na sva predavanja, slušala i upijala što drugi pametno rade. Sada svaki proizvod razradim od početka do kraja. O milijun sitnica ovisi kakav će biti – govori Diana Marović.
– A ja sam njezin junak – bespogovorno radim sve što mi kaže – smijući se izgovara Mijo.
Zagreb je puno dao i Dianinoj starijoj kćeri Mariji Borovičkić, magistri povijesti umjetnosti i etnologije. Sa suprugom Daliborom Kiseljakom ona je osnovala zagrebačku podružnicu Eko škoja. Naime, obrađuju gradski vrt. Marija je Zagrepčanina Dalibora – koji dok je nije upoznao nije ni znao da postoji drukčija ljubičica od afričke u cvjetnjaku – “navukla” na Korčulu pa oboje ovamo dolaze kad god to mogu. Cijela obitelj, uključivši najmlađu, 19-godišnju Jelenu, radi u polju i sudjeluje u svim procesima proizvodnje. Dalibor je završio likovnu akademiju pa je za polje Marovićevih napravio najljepše strašilo na Korčuli.
– Otok mi je uvijek bio bitan, velika mi je potreba vratiti se, i emotivno i energizirajuće – priča Marija dok njezina mati dobacuje kako su joj u Veloj Luci, u kojoj je odrasla, prve igračke bile travčice i kukci.
Jelena, koju obitelj hvali kao jako dobru kuharicu, bit će veterinarka. Na svome otoku, zašto ne?
Sutra predstavljamo mladu nadu u poljoprivredi Dianu Prpić iz Brežana u Karlovačkoj županiji koja se bavi uzgojem ratarskih i povrtlarskih kultura te ovčarstvom
>> Strojnom mužnjom paške ovce smanjili troškove na farmi
>> Farma s koje radnici idu na godišnji, ali gazde ne
>> Najbolji brački sir u Supetru izrađuje vrijedna – Pažanka
