Baš dobro da nije poslušala supruga i djecu, spakirala stvari i sa sela otišla u grad. Iako se odluka Adele Jareš da će obitelj ostati u Donjim Sređanima ispočetka nije svidjela mužu Vladi i kćerima Marieti i Marti, danas su joj zahvalni što je bila tvrdoglava i nije se dala nagovoriti na preseljenje u Daruvar.
– Vlado i ja znamo se od pamtivijeka, a u braku smo 22 godine. Otkad znam za sebe, u našoj se kući pravio sir. Krave sam počela musti još u osnovnoj školi. Vlado je po zanimanju kovinotokar, a ja sam završila srednju poljoprivrednu školu, za agrotehničara. Željela sam raditi na vlastitu domaćinstvu – veselo će 42-godišnja Adela Jareš.
Proizvodnja kravljeg sira u vlastitoj mini sirani, prvoj takvoj registriranoj u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji, danas je okosnica obiteljskog gospodarstva Jarešovih. No, nije sirana bila prvotni poslovni plan ove obitelji čeških korijena. U početku svog poljoprivrednog radnog vijeka supruzi su se željeli orijentirati na ekološku proizvodnju povrća. Nisu uspjeli.
Teško je biti prvi
– Naše su parcele bile previše usitnjene da bi ekološka proizvodnja mogla uspjeti. Prinos nam se prepolovio, a zemlja zakorovila. A kada smo ručno zasadili nekoliko jutara krumpira i jutro krastavaca, uništila nas je nelojalna konkurencija prekupaca – kažu supruzi.
Kći Marieta, studentica animalnih znanosti na Agronomskom fakultetu u Zagrebu, kaže će da su njezini roditelji u to doba bili korak ispred vremena.
– Teško je u nečemu biti prvi – dodaje djevojka.
Zbog neisplativosti morali su odustati i od tova junadi. Nije im uspjelo ni s uzgojem svinja jer već za treću turu nisu dobili novac. Podigli su tada i svoj prvi kredit, za tri junice koje su kupili na sajmu u Gudovcu. Nisu imali sreće s teljenjem pa im je kredit ostao, a junice su uginule. Ipak, nisu se predali.
Skupljali kamen po kamen
– Početak je bio strašan. Naši svatovi bili su prvi u ratu na ovom području. U staru kuću Vladinih roditelja u miraz sam dovela kravu s teletom, ždrebicu i novac za namještaj koji na kraju nismo kupili, već smo uložili u sustav za izgnojivanje – prvu krticu. Vlado je dobio malo zemlje, meni su roditelji kupili nekoliko jutara i s tim smo krenuli u poljoprivrednu proizvodnju. Bili su to prvi poslijeratni dani. Suprug je prvi bio mobiliziran i zadnji razvojačen iz sela. I on je naslijedio ždrebicu, no bilo je teško raditi s njima pa smo ih prodali i kupili polovni Ferguson – objašnjava Adela.
U prvih deset godina braka uspjeli su izgraditi staju za deset mliječnih krava. Kad su je uspjeli napuniti grlima, jedan dio mlijeka prodavali su "Zdenki" iz Velikih Zdenaca, a od ostatka su pravili sir. Kapacitet staje povećali su za još deset vezova za mliječne krave. Dnevno su tada imali 200 litara mlijeka. Ali fizički posao uzeo je danak i zdravlje je oboma brzo bilo narušeno. Da si olakšaju, Vlado je podigao svoju policu osiguranja i kupili su polovni sustav za mužnju. – Ostali smo bez novca i sav materijal za štalu, a kasnije i siranu, skupljali smo ručno, kamen po kamen – prisjeća se Adela.
A onda je, konačno, i njima svanulo. Na natječaju Ministarstva poljoprivrede dobivaju dio opreme za siranu za koju im je projekt napravio Agronomski fakultet. Siranu otvaraju 2008. Iste te godine Adela Jareš ponijela je titulu najuzornije seoske žene u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji. Dolaze prvi registrirani proizvodi, nagrade s ocjenjivanja njihovih sireva – od šampionske titule pa do bronce.
– Svih pedeset grla krava, junica i teladi koje sada imamo, sami smo ovdje othranili. U posljednjih deset godina ništa nismo kupovali – kaže Adela.
Drže simentalke i nekoliko krava pasmine holstein.
– Mama voli da je šareno – zadirkuje je Marta, učenica srednje agroturističke škole. Marta je jedina u obitelji vegetarijanka pa je obitelj zbog nje napravila sušaru za voće.
– Mi nismo odrastale na pašteti i salami. Ja i danas u Zagreb nosim sve što se kod kuće proizvede, čak i mlijeko koje onda zamrzavam – kaže Marta.
A paleta proizvoda njezine obitelji povećala se. Imaju svježi i polutvrdi sir, kiselo i slatko vrhnje, maslac, škripavac, dimljeni sir, sir s dodatkom paprike. Ipak, zaštitni znak sirane prvi je hrvatski sir s dodatkom koprive "Koprivko".
Kad Česi idu na more
Na gospodarstvu Jarešovih zaposlena je njihova susjeda Monika Vavra.
– Sa svojim sirevima, koje smo predstavljali na brojnim sajmovima, obišli smo cijelu Hrvatsku. Prvi smo put avionom putovali kada smo išli na sajam u Dubrovnik. Napunila sam tada prijenosni hladnjak i stavila ga pokraj sebe. Stjuardesa me pitala što je to i kazala da moram sve predati u prtljažni prostor. Objasnila sam joj kamo idem i čvrsto stiskala hladnjak na krilu pa me pustila da sireve, maslac i vrhnje tako dopremim do Dubrovnika – kaže Adela Jareš.
– Tako je to kad Česi idu na more – dodaje Marieta.
>>Opširnije o kandidatima za najbolji OPG pročitajte OVDJE
sretno!