U samom povjesnom centru grada Hvara nalazi se Ruina di Molino a Vento, zaštićen kulturno povijesni spomenik stare vjetrenjače izgrađene 1761. godine.
Izgrađena je od strane franjevaca koji su je koristili kao mlin za mljevenje žita jer je tada Hvar bio siromašno mjesto u kojem su se umjesto loze i maslina koje prevladavaju danas, sadila polja pšenice.
Kula od 1971. godine pripada obitelji Tudor koja ju je otkupila od franjevaca, no nažalost, lopatice vjetrenjače nisu više bile njen dio.
Ukupne površine od 60 metara kvadratnih, kula je još uvijek povijesno bogatstvo Hvara u čijem ugođaju mogu uživati i domaći i strani gosti jer naime, kula je prenamijenjena i od 2014. godine se iznajmljuje.
Zanimljivo je i kako je samo uređenje inicirao unuk drugog vlasnika kule, Lorenca Tudora koji je s obitelji renovirao kulu i stavio je na tržište.
Godinama je stajala bez ikakve funkcije pa smo krenuli u veliki izazov renoviranja. Sa samim renoviranjem završili smo početkom 2014. godine te smo je iste godine stavili na turističko tržište, što se pokazao kao pun pogodak. Već smo prve sezone premašili sva očekivanja, a turisti su bili oduševljeni, kazala je Ivana Kovačević Tudor, supruga trenutnog vlasnika, Lorenca Tudora.
Samim time, kula se iznajmljuje već šestu sezonu, a zbog sezonskog karaktera posla, uvijek se zatvori 1.studenog i otvori 1. svibnja.
Kula je podijeljena na četiri etaže, odnosno na dvije etaže i dvije poluetaže.
Na prvoj etaži nalaze se kuhinja, blagavaonica i zahod, a na poluetaži je kutak za odmor i čitanje. Druga etaža predviđena je za dnevni boravak i kupaonicu, a na poluetaži se nalazi spavaća soba. U posjedu kule i vanjski je dio kojeg čine vrt i privatni parking.
Kula je renovirana upotrebom dvaju ključnih materijala, drveta i kamena, a renoviranje nije bilo nimalo lagano.
Od samog početka renoviranje je bilo veliki izazov koji je trajao tri godine. Izazovni su bili i dovodi struje, vode, sustava grijanja i hlađenja, ali i obrada kamena i zidova koji su polukružni i debeli tek jedan metar, izvorno iz 18. stoljeća, kazala je.
Veliki dio namještaja izrađen je ručno, po mjeri i od hrastovog drveta jer je bilo teško pronaći bilo što od gotovog pokućstva koje bi odgovaralo kružnim zidovima. Takvim zidovima morali su se prilagoditi, a prilikom renovacije nastojali su maksimalno iskoristiti prostor, tvrde.
Na samom početku nismo znali kako želimo urediti prostor, a sviđao nam se zbog neobičnih dimenzija. Kružni oblik htjeli smo kombinirati s drvenim namještajem koji će kreirati prostor u kojem je ugodno boraviti, kazala je.
Sada kada retrospektivno gleda na to, smatra kako su u tome uspjeli, no sama renovacija ovako starog objekta bila je zahtjevna.
Ako će se netko upuštati u nešto slično, savjetovala bih mu da se naoruža strpljenjem, jer jako je teško zadržati izvornu formu zaštićenog objekta na kojoj su u konačnici i konzervatori inzistirali, a u drugu ruku stvoriti ugodan i funkcionalan prostor za život, kazala je.
Najljepši dio tornja, ističe vlasnica, onaj je vanjski, izvorni, koji svjedoči o vremenu kojem pripada i kao takav ne može ostati nezamijećen, smatra.
